O prirodnom plinu

SASTAV I NASTANAK

Prirodni plin je plinska smjesa različitih ugljikovodika od kojih je najveći udio (veći od 90%) metana (CH4). U manjim količinama prisutni su ostali ugljikovodici (etan, propan, butan i primjese težih ugljikovodika), te ugljični dioksid (CO2) i dušik (N2), a moguća je i pojava helija, sumporovodika, argona, vodika, živinih i drugih para. Porijeklo, vrsta i udio tih primjesa u prirodnom plinu ovise o vrsti matičnih stijena, o utjecaju magmatskih, odnosno hidrotermičkih procesa u litosferi i o procesima migracije prirodnog plina.Podzemna nalazišta prirodnog plina utvrđena su na dubinama od nekoliko metara pa do više od 5 tisuća metara, pod tlakom nekad višim i od 300 bara, i temperaturama višim i od 180 oC, ovisno o dubini ležišta.

Plin se nakuplja u propusnim slojevima stijena (u čije šupljine se može smjestiti plin), koji su okruženi nepropusnim slojevima (tako da sprečavaju migraciju plina i drže ga na neki način zarobljenog u propusnim slojevima). Najčešće se nalazi kao plinska kapa u naftnim ležištima, ali nisu rijetka ni čista plinska polja, bez prisutnosti nafte.

Široko je rasprostranjen u sedimentnim, a nalazi se u i eruptivnim stijenama. Pojavljuje se u stijenama nastalim u svim geološkim razdobljima, ali učestalije i obilnije pojave prirodnog plina počinju sa stijenama iz razdoblja razvoja intezivnijeg života na Zemlji (kambrij – ordovicij, prije više od 500 milijuna godina).

Nije još s potpunom sigurnošću utvrđen način nastanka prirodnog plina i formiranja njegovih akumulacija. Jedna od teorija je organska teorija nastanka prirodnog plina. Ona se bazira na utvrđenim organskim materijalima u prirodnom plinu, potrebnim za stvaranje ugljikovodika, te rastumačenim kemijskim procesima dozrijevanja organske tvari i stvaranja ugljikovodika, pa tako i prirodnog plina. Međutim, pronađeni su tragovi ugljikovodika, naročito metana, duboko u granitnim masivima gdje nema organskog materijala, pa se zbog toga smatra da se ne smije potpuno odbaciti ni anorganska teorija o postanku prirodnog plina.

UPOTREBA

Davno prije naše ere, Kinezi su rasjetljavali svoje hramove dovodeći prirodni plin cijevima od bambusa, pa je to prvi primjer organizirane proizvodnje i transporta prirodnog plina. A u novije doba, prva upotreba prirodnog plina ostvarena je krajem IX stoljeća u SAD – u Fredoniji (država New York) za grijanje stanova. Iskorištavanje u većem opsegu započelo je 1884. godine, kad je prirodni plin doveden plinovodom dugačkim 23 km u Pittsburg, gdje je upotrebljavan za rasvjetu, grijanje i toplinske procese.

Do 1950. godine SAD su bile gotovo jedini proizvođač prirodnog plina, a onda se priključuju Rusija, Kanada, Nizozemska Velika Britanija, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Italija, Meksiko, Venecuela, Alžir, Nigerija, Indonezija, Malezija, i u novije vrijeme zemlje Srednjeg istoka.

Prirodni plin je, uz ugljen, jedini primarni oblik energije koji se može izravno upotrijebiti, izgara većom iskoristivosti od drugih goriva, pa stoga vrlo brzo raste njegova upotreba u kućanstvima, za grijanje i hlađenje, u tehnološkim procesima, za proizvodnju toplinske i električne energije, a korsiti se i kao sirovina u kemijskoj industriji, naročito petrokemijskoj.

Transportira se u plinovitom stanju cjevovodima, ili u ukapljenom obliku specijalnim brodovima (metanijerama) za ukapljeni prirodni plin; rijeđe u specijano toplinsko izoliranim cisternama u željezničkom ili cestovnom prometu.

U našim krajevima prirodni plin otkriven je 1917. godine u Bujavici, počeo se iskorištavati za rasvjetu 1918., a u industriji 1926. godine. Organiziranija istraživanja prirodnog plina započinju nakon drugog svjetskog rata, a otkrivena ležišta uvjetuju izgradnju prvog magistralnog plinovoda od Janja Lipe do Zagreba 1954. godine. Daljnje otkrivanje plinskih polja pratila je izgradnja mreže magistralnih plinovoda do današnje ukupne duljine od 2662km